Nastupno predavanje Arhitektura oskudice održano 9. svibnja 2018. godine na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.

 

 

 

 

 

Stalno se susrećemo s oskudicom u stanovanju i zanimljivo je kako se obični ljudi, bez pomoći arhitekata, nose s oskudicom. Ona govori o stvarnim potrebama ljudi i razvija empatiju te nas tjera da materijalni nedostatak nadiđemo projektantskom dosjetljivošću.

 

 

 

1. Materijalna oskudica

 

 

Primjeri kako ugroženi siromaštvom reagiraju na oskudicu. Najradikalnije primjere nalazimo u području stanovanja. Osim stanovanja niz je zanimljivih primjera kako oskudica utječe na specifične prostore u kojima borave ljudi.

 

 

 

Infrastrukturne betonske cijevi postaju prostor za spavanje i boravak.

 

 

Kontejner za transport uz male preinake je stan za obitelj.

 

 

Slaganje kontejnera kao oblik kolektivnog stanovanja.

 

 

Revitalizacija, odnosno skvotiranje nedovršenog nebodera u Caracasu.

 

 

Organiziranja pojedinih stambenih funkcija improviziranim pregradama.

 

 

Dizajn, odnosno uljepšavanje zajedničkih komunikacija unutar istog nebodera.

 

 

Korištenje neiskorištenog prostora ispod infrastrukturne građevine mosta.

 

 

Stambeni minimum doveden do ekstrema.

 

 

Ekonomičnost gradnje, ponovo korištenje već korištenih građevinskih proizvoda.

 

 

Povezivanje u prozračnu i osvjetljenu cjelinu, samogradnjom bez pomoći arhitekta.

 

 

Jedno od najvećih odlagališta otpada u svijetu u Rio de Janeiru.

 

 

Lokalno stanovništvo samoinicijativno otpad skuplja i razdvaja te živi od toga.

 

 

U dokumentarcu Waste Land o skupljačima smeća umjetnik Vik Muniz od tog istog smeća radi portrete.

 

 

Osim portreta ljudi od otpada vješto i grade.

 

 

Napuštena sredstva transporta uz to što nude zanimljive kadrove rezanjem otkrivaju potencijal i za druge mogućnosti.

 

 

 

Sasvim pristojno, dvoetažno stanovanje.

 

 

Kod nomada, prirodno prostranstvo im je dnevni boravak. Čestim mijenjanjem mjesta nadoknađuju ograničenja skloništa za stanovanje.

 

 

Samostanski pristup bivanju koji objedinjuje mogućnost osame i socijalizacije.

 

 

Medine marokanskih gradova u kojima se susreću dvije krajnosti: izuzetna introvertiranost stambenih jedinica riada orijentiranih na ograđeni centralni, zenitalno osvjetljeni prostor i uskih ulica, kojima pulsira život. Kao da se radi o negativu: dojam stambene jedinice je skoro eksterijerski dok se ulica doživljava kao interijer.

 

 

Hamam je primjer izmještanja pojedinih funkcija stanovanja izvan prostora stana. U ovom slučaju održavanje higijene je i vrijeme druženja.

 

 

Mjesto za molitvu, džamija, može se koristiti kao udoban prostor za odmor.

 

 

Primjeri različitih tipologija stanovanja kao rezultat nužnosti i domišljatosti. Stanovanje orijentirano prema zaštićeno centralnom dvorištu.

 

 

Nekoliko pravokutnih zgrada, u kojima živi par generacije iste familije, složenih tako da formiraju unutrašnje obiteljsko dvorište.

 

 

Nastambe koje su često ukopane, odnosno izdubljenje u brežuljku,  masu zemlje koriste kao toplinsku izolaciju prostora za stanovanje.

 

 

Prethodni primjeri su bili iz Kine. Naravno da imamo i domaće inačice promišljanja stanovanja iz oskudice i samogradnje. Niz je primjera zaseoka gdje susjedi dijele zajedničke zidove te se zbijanjem organiziraju i štite.

 

 

Ekstremni primjeri snalažljivosti su svima poznate favele.

 

 

Na primjere favela kao nisko tehnološku samogradnju nadovezuju se visoko sofisticirane kapsule iz američkog Mercury, Gemini i Apollo program. Izuzetno skučen prostor je uistinu sveden na nužan životni minimum.

 

 

Skučen prostor za astronauta omogućuje mu prizor prostranstva kakav samo odabrani mogu doživjeti.

 

 

U film Dune odijelo, uz to što izolira i štiti, tjelesne tekućine osobe koja ga nosi filtrira u pitku vodu, omogućujući protagonistima iz filma nekoliko tjedana neovisnu egzistenciju u pustinji.

 

 

Još jedan primjer iz filma, Werner Herzog: Encountors at the End of the world. Film govori o različitim ljudima koji žive u ekstremnim uvjetima, u nepristupačnim i agresivnim predjelima naše planete. Jedan od likova ima životnu filozofiju da mu čitav život treba stati u jednu oveću torbu kako bi u bilo kojem trenutku mogao otputovati na drugi kraj Zemlje.

 

 

Još dva dosta različita i zanimljiva primjera. Individualno stanovanje u potpunoj izolaciji, u infrastrukturnoj građevini na pučini, svjetioniku.

 

 

Izostanak vanjskog svijeta kompenzira se enciklopedijom i s puno mašte.

 

 

Primjer kolektivnog stanovanje. Ovaj, stvarni, ali srušeni, oblik stanovanja karakteriziraju samogradnja i samodostatnost. Radi se o bloku dimenzija 126 × 213 metara unutar kojeg se procjenjuje da je živjelo 50.000 ljudi. Upravo nevjerojatna gustoća naseljenosti, skoro 1,5 milion stanovnika po km2.

 

 

Mnogobrojne radnje, nekoliko škola i vrtića, svi dijele iste stambene uvjete. Bio je percipiran kao mračan, no njegovi stanovnici su ga doživljavali kao jako povezanu zajednicu, siromašnih, ali sretnih ljudi.

 

 

Nužni minimum koji karakterizira početke stanovanja.

 

 

Isti taj minimum karakterizira i projekcije u budućnosti. Kao da se radi o zatvorenom krugu, koji počinje i završava s istim.

 

 

 

2. Stvarna i prividna oskudica

 

 

Ovo poglavlje temelji se dijelom na esejima „Less is enough: on architecture and asceticism “ od Piera Vittorioa Aurelia i „The Design of Scarcity“ od Jona Goodbuna, Michaela Kleina, Andreasa Rumpfhubera i Jeremya Tilla.

 

 

 

Obilju i željama suprotstavljamo asketizam. Odricanje od svega što nije nužno. Ovakav pristup životu nalazimo kod prvih redovnika.

 

 

Redovnik dobiva minimalan nužan prostor u vidu ćelije u koju se povlači i biva sam sa sobom, a dijeli zajedničke prostore za razgovor i druženje.

 

 

Zajednički sadržaji omogućuju minimalni prostori za stanovanje. Odnos između individualnog i kolektivnog je osnova samostana. Važni element kod samostana je nepostojanje privatnog vlasništva, kohabitacija i dijeljenje su principi u skladu s kojima se živi.

 

 

Razvoju modernog grada prethodi koncept privatnog vlasništva. Kuća prestaje biti samo sklonište i emancipira se kao zaseban entitet, odvajajući se od javnog prostora.

 

 

Stanovanje postaje vlasništvo, a time kapital za investicije i od sviju čini potencijalne poduzetnike. Kvalitetno stanovanje nije imperativ, težište se prebacuje na stanovanje kao investiciju, želju da manje stvori više.

 

Možemo vidjeti kako su se pojedinci teoretski i u praksi suočavali s posljedicama oskudice.

 

Već u renesansi, kad su arhitekti radili samo za pape i kraljeve, Sebastiano Serlio je razmišljao kako siromašnima dati minimum stanovanja, odnosnu podnošljivu razinu. Serlio je sagledavao društvo u cjelini, može se reći da je imao ulogu socijalno osviještenog arhitekta.

 

Le Corbusier radi prototip jednostavne konstrukcije, okvira koji se gradi uz minimalna sredstva i koji se puni prema potrebi. Serijskom proizvodnjom trebala je biti dostupna mnogima.

 

 

Walter Benjamin je suprotstavio duhu svoga vremena, koji karakterizira iluzija stvaranja osobnog identiteta na temelju privatnog vlasništva, „destruktivni karakter“ koji se želi lišiti posjedovanja i osjećaja pripadanja. Njegov „moderni barbar“ spreman je odreći se svega i krenuti iz početka. Poput Baudelairea osobne stvari reducira na minimum kako bi čitav grad mogao koristiti kao svoj habitat.

 

 

Dalje u ovom smjeru, zanimljiv je načina života dijela Moskovljana nakon revolucije koji umjesto posjedovanja stanova drastično smanjuju osobne stvari i kvalitetan život nalaze u sobama. Ostale funkcije stanovanja zadovoljavaju u komunalnim prostorima, trgovima i ulicama.

 

 

Da se malo vratimo na Waltera Benjamina i odricanje. Stanovanje u sobi sa najosnovnijim namještajem, što je i sam osjetio, nije stvar izbora. Barem ne u početku. Što su uvjeti u interijeru oskudniji, radikalniji način života, u smislu suočavanja i vlastitog razvoja, je izvjesniji.

Dobar primjer koji se nadovezuje na ove misli je Hannes Meyerov Co-op Zimmer projekt. Ovaj prikaz sobe ne treba shvatiti doslovno, već kao ideju. Kao anti buržoazijski interijer i alternativni način života. Ideju koja princip kolektivnog i utilitarnog postavlja kao protutežu privatnom vlasništvu. Potrebe običnih ljudi stavlja ispred potrebe za luksuzom. Svaki član društva trebao bi posjedovati isti minimum.

U vješto kadriranom prikazu i vrlo promišljenom i odmjerenom odabiru interijerske opreme odskače jedan detalj. Od pravilnih linija stolica i kreveta odudaraju krivulje gramofona. Muzika sugerira da minimum stanovanja nije rezultat samo nužnosti, već i ljudske potrebe za dokolicom, vremenom koje je oslobođeno od rada i proizvodnje. Za razliku od Miesa za kojeg je manje je više Pier Vittorio Aureli kaže manje je dovoljno.

 

 

Prethodnu fotografiju možemo usporediti s jednom naizgled sličnom fotografijom. Ponovo pročišćen interijer sobe s muzičkom linijom u pozadini. Osoba na fotografiji kaže: „This was a very typical time. I was single. All you needed was a cup of tea, a light, and your stereo, you know, and that's what I had.” Na fotografiji je Steve Jobs s kojim možemo vidjeti jedno sasvim drugačije značenje oskudice.

 

 

Socijalno ekonomski okvir unutar kojeg živimo karakterizira umjetno stvoren dojam oskudice kako bi se nužnom pokazala stalna proizvodnja i prodaja novoga.

 

 

Za razumijevanje problematike oskudice u stanovanju važno je naglasiti da baratamo s dva različita pojma oskudice, stvarnom i prividnom. Također je važno reći da su neraskidivo vezane i da jedna drugu jačaju.

 

 

Želje i strasti za novim, dosta sličnim ali malo drugačijim, ključni su elementi tržišta i konzumerizma.

 

 

Svakodnevno gledamo vrlo slične prostore stanovanja, ali dovoljno različite da bi svatko od nas mogao razviti individualni ukus. Toliko je toga da je gotovo nemoguće da dva klijenta požele istu kuću.

 

 

Postavlja se pitanje što nam ustinu treba. Prvi lovci i skupljači, koje percipiramo kao primitivne, u stvari su možda imali mogućnost zadovoljavanja potreba koje su bile elementarne i jednostavne.

 

 

Razvoj i napredak donio je jaz između beskonačnih želja i nedovoljnih sredstava. I obilje i oskudicu možemo promatrati kao društvene konstrukte.

 

 

Skromna kuća ako je okružena podjednako skromnim kućama zadovoljava sve socijalne zahtjeve stanovanja. Oskudica nije apsolutna kategorija, već je rezultat konteksta.

 

 

Veličina stambenog prostora po osobi je danas u Beču četri puta veća nego 1920. godine. Ako primjenimo logiku stalnoga rasta postavlja se zahtjev za sve većim i većim stanovima. Potreba za rastom je konstrukt konteksta u kojem se jedino rast vrednjuje.

 

 

Stalna proizvodnja novoga i neprestani rast duh su vremena u kojem je živio Steve Jobs. Njegov asketski dizajn samoga sebe, uvijek iste hlače i doljčevita, predložak su Appleovog brandiranja i rezultat uspjeha. Fascinira njegova predanost, njegov osobni i poslovni život koji su jedno. Fascinira i njegovo odricanje, kao i kod Waltera Benjamina i Hannesa Meyera.

 

 

Iznimni su ljudi koji vlastiti život ugrade u ono u što vjeruju i u ono što rade. Jedan od njih je svakako bio izraelski umjetnik Absalon. Bio je svjestan kako je njegov život integralni dio principa kojeg zastupa u umjetnosti.

 

 

Radio je prototipove za individualno stanovanje. Svaki prototip je projektirao za samoga sebe, odnosno prema dimenzijama i potrebama njegovog tijela.

 

 

Prostorom je htio ograničiti mogućnost posjedovanja i održavanja na minimum. Funkcija nije primarna, disciplina i usmjerenost na samog sebe cilj su njegove arhitekture.

 

 

Napravio je šest različitih prototipova za šest različitih gradova, i u njima je trebao stanovati. Osobnim stvarima koje stanu u jedan kufer, neprestanim mijenjanjem mjesta te pažljivo dimenzioniranom arhitekturom želio je naglasiti kako netipičnim stanovanjem, koje je stvar izbora, može mijenjati vlastiti život.

 

 

 

3. Krajnost, oskudica duha

 

 

 

Povijesno gledano opće prihvaćeni odgovor na oskudicu je udruživanje, uz određenu dozu privatnosti i dijeljenja zajedničkog, odnosno javnog. Često se iz omjera privatno javno može iščitati stupanj razvoja nekog društva.

 

 

Osjećaj zajedništva ponekad kulminira u projekte velikih razmjera. Dojam ujednačenosti i sveopćeg napretka uvjete stanovanja, bez obzira na prostorni minimumu, čine podnošljivima i ugodnima.

 

 

Kvalitetni primjeri zgrada kolektivnog stanovanja produkt su takvih vremena. Na periferiji Rima nalazi se zgrada duljine 1 km i predviđena je kao samodostatna zajednica od 8000 ljudi.

 

 

Dobre namjere arhitekata za cilj imaju ostvariti dodatne vrijednosti i ugodan život korisnika.

 

 

No zbog promjena prostornih uvjeta i sustava vrijednosti, ali prije svega zbog političkih odluka, dobre namjere arhitekata često ne zažive, i postanu suprotnost inicijalnih ideja u vidu napuštenih izgrađenih prostora.

 

 

Zgrada dugačka 4.5 km izgrađena za vrijeme nacističke Njemačke, kao dio planirane kolosalne strukture. Kad osjećaj zajedništva u potpunosti anulira pojedinca i dosegne svoj totalitaran oblik dolazimo i do trećeg oblika oskudice, oskudice duha, koja je stvarna i destruktivna.

 

 

 

4. Utjecaj oskudice na oblikovanje

 

 

Primjeri stanovanja s početka su odgovor ugroženih skupina na oskudicu. Ovo su njihovi trendovski pandani osmišljeni od strane arhitekata i dizajnera. Kad primjeri kako se obični ljudi nose s oskudicom dospiju u mainstream i pop kulturu, najčešće putem medija fotografije i filma, uključuju se arhitekti i dizajneri. Radi se o zakašnjeloj reakciji, u kojoj struka ne participira u rješavanju problema, i o određenoj eksploataciji tuđih ideja.

 

 

Infrastrukturne betonske cijevi postaju lijepi i poželjni predmeti.

 

 

Slaganje više istih elemenata u svidljive kompozicije.

 

 

Kontejneri za transport postaju atraktivan način stanovanja.

 

 

Moguća je njihova serijska proizvodnja, različite od prvotne funkcije.

 

 

Zauzimanje napuštenih industrijskih prostora omogućuje izuzetno prostrane stanove.

 

 

Reciklaža građevinski proizvoda često se svodi na ekspresivno oblikovanje.

 

 

Postoji određeni trend zauzimanja infrastukturnih prostora i njihovog korištenja na drugačije načine.

 

 

Nomadska privremena boravišta utječe na pažljivo oblikovana skloništa.

 

 

Glamping preuzima samostanski princip izolacije i dijeljenja zajedničkih sadržaja te asketizam zamjenjuje luksuzom.

 

 

Sjetimo se skupljača smeća i Vid Munizovih portreta od smeća, i vidimo kako reciklaža otpada ima utjecaj na likovni aspekt u arhitekturi.

 

 

Kako kontejneri utječu na estetiku i oblikovanje, bilo doslovno,

 

 

Ili uz određenu interpretaciju.

 

 

 

5. Utjecaj oskudice na promišljanje i pristup

 

 

Pod utjecajem oskudice u području popularne, odnosno medijski prisutne, arhitekture javljaju se uistinu promišljeni i drugačiji pristupi stanovanju.

 

 

Važne strukovne nagrada idu u prilog ovoj tvrdnji. Alejandro Aravena, dobitnik Prizkera za arhitekturu i kurator venecijanskog Bienalla arhitekture radi stanovanje u Čileu koje karakteriziraju dvije važne odluke. Prva je bila smjestiti socijalno stanovanje u grad, a ne na periferiju. Zbog visoke cijene zemljišta ostalo je vrlo malo sredstava za same kuće.

 

 

Druga odluka je bila ne izgraditi malu kuću, već pola kuće te prepustiti ljudima da drugu polovicu izgrade sami kad budu mogli.

 

 

Zanimljivo je da je ovaj dobro promišljeni potez povećao vrijednost nekretnine u odnosu na početnu investiciju te da se vlasnici nisu odlučili za prodaju i zaradu.

 

 

U slučaju Balkrishnae Doshija koji je također dobio Prizkera za arhitekturu važno je što je prepoznata i priznata, uz graditeljsku, i edukativna i istraživačka djelatnost arhitekta. Posebno se koncentrirao na istraživanje jeftinog stanovanja za koje tvrdi da ga treba učiniti dostojanstvenim.

 

 

Za svoj projekt stanovanja kaže da se ne radio o kućama nego o domovima u kojima sretne zajednice žive. Stanovnici borave u razigranoj strukturi isprepletenih kuća, dvorišta i labirinta ulica.

 

 

Posebno je isticao važnost projektiranja za siromašene.

 

 

Christian Kerez u projektu stanovanja u Sao Paolou govori o favelama kao o mogućem modelu urbanog razvoja te o mogućnosti njihovog legaliziranja. Izvlači ih iz negativnog konteksta te ih na određeni način popularizira izdvajajući njihove kvalitete, posebice njihovu živost.

 

 

Novom gradnjom ponavlja tipologiju favela primjenjujući princip da su sve jedinice različite. Odmak od postojećih favela je u poboljšavanju sigurnosnih i higijenskih uvjeta.

 

 

Kod favela je zanimljiva njihova nelegalnost te ponos ljudi koji su ih sami gradili. Na to se možemo nadovezati praksom gerila arhitekture. Oni zauzimaju neiskorištene ili neizgrađene prostore unutar grada, te zaobilazeći birokraciju, grade objekte na granici između legalnog i ilegalnog.

 

 

U projektu revitalizacije postojećeg stanovanja vidimo određenu skromnost i ekonomičnost u pristupu LAN arhitekata. Uobičajeno je rješenje da se u ovakvim situacijama postojeće zgrade sruše i zamjene novima. U ovom slučaju odluka je bila drugačija, postojeće zgrade su zadržane i modificirane.

 

Modificirane su u vidu proširenja po obodu zgrade kako bi se dobile veće lođe i balkoni, odnosno više prostora. A unutar kompleksa, u parkovima između zgrada, rade se novi komunalni sadržaji.

 

 

Vrlo sličan projekt su imali i Lacaton Vassal u Bordeaux. No njih vrijedi izdvojiti zbog jedne druge teme, a ta je pametna primjena jednostavnih tehničkih rješenja.

 

 

U jednom od njihovih ranih projekata stanovanja za koji su imali dosta mali budžet, jeftinom gradnjom grade kuću koja se sastoji iz dva dijela: izoliranog i grijanog zimskog prostora te natkrivenog, ali negrijanog dijela za boravak za toplijeg vremena.

 

 

Izuzetno jednostavna metalna okvirna konstrukcija puni se, ovisno o namjeni prostora, punim drvenim panelima ili transparentnim polikarbonatnim pločama.

 

Zadnji primjer je od Shigeru Bana u Keniji. Izbjeglička kriza je primjer jedne od krajnosti oskudice. U ovom slučaju arhitekt se pravovremeno uključio u rješavanje stvarnog problema. Smislio je jeftine prototipove. Prva varijanta se izvodi iz kartonskih cijevi.

 

 

Druga varijanta se gradi iz drvenog okvira koji se puni opekom.

 

 

Treća varijanta se izvodi iz zemljanih blokova. Problem kako u kratkom vremenu izgraditi dovoljno stambenih jedinica riješio je koristeći lokalne tehnologije gradnje. Dobro promišljeni minimumom stambenog prostora smjestio je u jeftinu i jednostavnu konstrukciju koju mogu graditi sami stanovnici. No, prije svega mu je pomoglo njegovo bogato iskustvo gradnje u uvjetima oskudice koje karakterizira izvođenje bez ili uz minimalnu stručnu kontrolu, korištenje lokalno dostupnih materijala te lako održavanje od strane samih korisnika.

 

 

Ovaj zadnji primjer kao da je objedinio najvažnije od ovog predavanja. Objedinio je teme stvarne i prividne oskudice koje se manifestiraju u izbjegličkim krizama, a koje su rezultat oskudice duha. Pokazao je važnost empatije arhitekta, koji u pravo vrijeme rješava stvarne probleme. Pokazao je kako oskudica, odnosno osjećaj ugroženosti, traži pametna i jednostavna rješenja.

 

 

 

 

Popis materijala korištenih u predavanju:

 

LUCY WALKER, KAREN HARLEY: WASTE LAND,

WIK MUNIZ: THE GIPSY (MAGNA),

DAVID LYNCH: DUNE,

WERNER HERZOG: ENCOUNTORS AT THE END OF THE WORLD,

CHRISTOPHE CHABOUTE: SAM SAMCAT,

ALEXANDRO JODOROWSKY, ZORAN JANJETOV, FRED BELTRAN: TEHNOOČEVI 1,

PIER VITTORIO AURELI „LESS IS ENOUGH“,

GOODBUN, KLEIN, RUMPFHUBER & TILL „THE DESIGN OF SCARCITY“,

HIERONYMUS BOSCH: ISKUŠENJE SV. ANTUNA ,

ALEXANDRO JODOROWSKY, MOEBIUS: MAČJE OČI,

FRANÇOIS MARIUS GRANET: MONKS IN THE CLOISTER OF THE CHURCH OF GESÙ E MARIA, ROME,

LE CORBUSIER: MAISON DOM-INO,

PIERRE-AUGUSTE RENOIR, AU MOULIN DE LA GALETTE,

HANNES MEYER: CO-OP ZIMMER,

DIANA WALKER: STEVE JOBS,

DAMIR VITKOIVĆ: KUĆE DT13 I RMM,

CYRIL PEDROSA: EKVINOCIJI,

JIRO TANIGUCHI: ŠETAČ,

KATSUHIRO OTOMO: AKIRA,

ABSALON: CELL NO.1-6,

WALTER PICHLER: SITSGRUBEN,

BRASILIA, BRAZIL,

FIORENTINO, MARIO: F. GORIO, P.M. LUGLI, G. STERBINI, M. VALORI & OTHERS, R. MORANDI: CORVIALE, RIM,

PRORA, NJEMAČKA,

OFIS ARHITEKTI: WINTER CABIN ON MOUNT KANIN,

HERZOG & DE MEURON: CANARY WHARF TOWER,

ALEJANDRO ARAVENA, ELEMENTAL: QUINTA MONROY, SOLD PEDRO PRADO, IQUIQUE, TARAPACÁ, CHILE,

BALKRISHNA DOSHI : ARANYA, INDORE, INDIA,

CHRISTIAN KEREZ: PORTO SEGURO SOCIAL HOUSING, BRAZIL,

SANTIAGO CIRUGEDA: THE SPIDER, RECETAS URBANAS,

LAN ARCHITECTURE: URBAN RENOVATION LORMONT, GENICART, FRANCE,

LACATON VASSAL: TRANSFORMATION DE 530 LOGEMENTS , BORDEAUX, FRANCE,,

LACATON VASSAL: LATAPIE HOUSE, FRANCE

SHIGERU BAN: KALOBEYEI SETTLEMENT, KENYA.

 

 

 

 

...